FRUŠKOGORSKI MANASTIRI


Hrišćanska crkvena organizacija u Sremu, tj. Sremska episkopija je stvorena u zadnjoj dekadi III veka na čelu sa Irinejom koji je umro mučeničkom smrću za vreme progona pod rimskim carem Dioklecijanom, i održala se sve do 1183. godine, kada je Srem pao pod ugarsku vlast.
Postojali su pokušaji da se oformi i katolička crkvena organizacija posle podele crkve 1054. godine, ali veliku smetnju je predstavljao kompaktan slovenski živalj i pravoslavna tradicija i posedi despota Stefana Lazarevića koje je dobio od ugarskog kralja, koji su se prostirali severno od Save i Dunava, a koje je posle njegove smrti nasledio ugovorom iz 1426. godine despot Đurađ Branković.
Nakon pada Carigrada 1453. godine upadi Turske vojske u Ugarsku postaju sve češći i tada dolazi do migracije i inače manjinskog mađarskog stanovništva dalje na sever, i te napuštene oblasti naseljavaju doseljenici iz Srbije te se opet učvršćuje i obnavlja duhovni život Srema.
Veze sa najvećim srpskim monaškim jezgrom, Hilandarom, su oduvek bile jake, čak je Hilandar u prvoj polovini XVIII veka organizovao svoje metohe u Novom Sadu i Sremskim Karlovcima koji su sabirali priloge za Hilandar i okupljali buduće monahe. Kult Hilandara i kultovi velikih srpskih svetitelja čije su mošti na Fruškoj Gori u znatnoj meri čuvale su nacionalni identitet i pomogle narodu da istraje i prebrodi sve nedaće toga vremena.
Imena Lukijana Mušickog, Platona Atanackovića, Nikanora Grujića, Ilariona Ruvarca zauzimaju istaknuta mesta u kulturnoj istoriji srpskog naroda a naravno kao obrazovani monasi i istaknuti arhijereji i u crkvenoj.