Sveta Vodica

Široka je upotreba osvećene vode. Ona se koristi pri mnogim sveštenoradnjama i činovima Crkve, bilo da se tada neposredno osvećuje, bilo da se koristi ranije osvećena voda. Tako, osvećena voda se koristi prilikom osvećivanja hramova, domova, padgrobnih spomenika i raznih predmeta koji čoveku služe ili se on njima koristi. U svetoj tajni Krštenja, osvećena voda postaje "vodom očišćenja, banjom preporoda, izvorom života", u kojoj se kršteni rađa "vodom i Duhom" za novu stvarnost Carstva Nebeskoga.

DREVNO POREKLO

Osvećenje vode ima svoje poreklo u prvim vekovima hrišćanstva, o čemu svedoče drevni pisani izvori, kao apostolske ustanove. Evhologion Serapiona Tmuitskog kao i rani oci Crkve: Teodorit, blaženi Jeronim, Epifanije i drugi.Ipak, i pored sve svoje drevnosti, u početku nije postojalo ustanovljeno pravilo kada, gde i kako se vrši vodoosvećenje. Postojala je izvesna razlika u tim obredima. No svima njima je zajedničko da se osvećenje vode izvršuje pomoću određenih molitava, prizivanjem naitija Svetoga Duha, kao i krstolikim blagosiljanjem i pogruženjem u vodu Časnoga Krsta, što i danas čini elemente svakog vodoosvećenja.

Danas su poznata dva osvećenja vode: veliko i malo. Veliko vodoosvećenje se vrši dva puta u godini na Krstovdan (Navečerje Bogojavljenja) i na Bogojavljenje, u kome se sećamo Krštenja Isusa Hrista u reci Jordan, u kome Crkva vidi ne samo prototip omivanja grehova, no i stvarno svećenje prirodne vode pogružavanjem Boga u telu u vodu. To je svečani obred kojem, skoro redovno, prisustvuje veliko mnoštvo naroda, koji osvećenu vodu nose svojim domovima, jer se ta Sveta Vodica - Bogojavljenska, čuva u svakom domu preko cele godine kao velika svetinja, a koristi se samo u velikoj nuždi (bolesti, uznemiravanje od strane zlih duhova). U nekim našim krajevima običaj je da sveštenik sam raznosi Bogojavljensku vodicu po domovima vernika.

Malo, pak, vodoosvećenje vrši se u različitim prilikama, pri drugim crkvenim činovima i obredima, pa i na traženje pojedinih vernika. Prema svakoj potrebi, može se vršiti malo osvećenje vode u svako vreme i na svakom mestu: u kući, u polju, u vrtu i tako dalje.

NASUSNA POTREBA

Tradicija je u Srpskoj Pravoslavnoj crkvi da sveštenik u toku godine dva puta poseti domove svojih vernika radi izvršenja svećenja vodice, i to na nekoliko dana pred Krsnu slavu, i pred najveći hrišćanski praznik - Vaskrs. Dolaskom sveštenika u kuću i svećenjem vodice, ulazi blagodat Božija u Vaš dom. Jer, po završetku čina osvećenja vode, sveštenik kropi sva odelenja u kući, kao i svu čeljad koja je prisutna, pri čemu oni celivaju Časni Krst i desnicu sveštenika.

To osvećenje vodice po domovima nije samo "puki" običaj, nego nasušna potreba samih vernika, koji osećaju potrebu da povremeno budu osvećeni i očišćeni kropljenjem svete vodice. Kod pravoslavnih Grka ima dosta porodica koje zahtevaju od svojih sveštenika, da neizostavno svakog meseca dolaze i vrše osvećenje vode po domovima. Naš narod je izgubio taj osećaj svetinje i potrebe za svetinjom, te su stoga mnogi prestali da primaju sveštenika za vodicu, a i oni koji ga primaju, često puta to nerado čine.

Nije dobro da sva naša vera bude svedena samo na običaj "svećenja vodice ", ali nije dobro ni da taj blagočestivi običaj odstranimo iz našeg hrišćanskog života. Svećenje vodice i njeno korišćenje, ima svoj puni smisao i značaj samo uz držanje i svih ostalih propisa Crkve Pravoslavne o hrišćanskom duhovnom životu, kao što su post, molitva, milostinja, sveta Tajna pokajanja i ispovesti grehova, Prčešća, i svega ostalog, bez čega nema spasenja duše, ni ostvarenja cilja našeg postojanja na zemlji.

Koliko se dugo može čuvati Sveta Vodica, naročito ona koja se osvećuje na Krstovdan, Bogojavljenje i Vaskrs? Hakon jedne godine kada, stigne nova vodica, šta se radi sa starom?

Mi u Crkvi (episkopi i sveštenici) kada govorimo o predmetima naše svete vere, često puta nismo u stanju da zamislimo i predpostavimo koliko naš narod malo zna o svojoj veri, pa u mnogo čemu predpostavljamo izvesnu količinu toga znanja i verskog obrazovanja kod naših vernika, te nam se stoga desi da naši razgovori o veri ili besede budu nerazumljive i teško shvatljive, za naše slušaoce, upravo zbog toga što mnogi tog neophodnog predznanja nemaju. Otuda je zaista dobro da naši vernici imaju mogućnost i slobodu da se obraćaju episkopima i sveštenicima o nejasnim pitanjima o veri.

Sveta Vodica, naročito ona Bogojavljenska (koju narod uglavnom i nosi svojim domovima), može se čuvati neograničeno vreme. Ma koliko je dugo čuvali, ona ne gubi svoju osvećujuću blagodat niti postaje podložna kvarenju. Ima u narodu porodica koje Bogojavljensku vodicu čuvaju po trideset i više godina, s tim što svake godine, od nove vodice, kada je donesu iz crkve, pomalo dodaju u flašu u kojoj drže staru vodicu.

No, glavno pitanje je "nakon jedne godine, kada stigne nova vodica, šta da se radi sa starom?" Odgovor na to pitanje, u crkvenim knjigama nepiše, niti ima bilo kakvo pisano naređenje u vezi toga. Ali zato postoji narodno predanje i običaj kojeg je Crkva prećutno usvojila, te je isti stekao predanjsku vrednost, kao i mnoge druge stvari koje se putem predanja u Crkvi čuvaju.

Dakle, po tom narodnom predanju, a sada i crkvenom predanju, ukoliko se sva količina Bogojavljenske Vodice ne utroši pobožno u toku godine, onda se taj ostatak, kada stigne nova vodica, sipa u bunar, u reku ili u cveće.

U svakom slučaju tamo gde se neće izložiti gaženju i obesvećenju.

Što se pak tiče vodice koja se po domovima sveti za Vaskrs (nikada na Vaskrs), ona se u toku posta može, i treba, uzimati svako jutro po malo pre jela, i tako utrošiti. Ona se upravo i osvećuje sa tim ciljem da bi sveti veliki praznik Vaskrsenje Hristovo dočekali u osvećenim domovima, ali i sa osvećenom dušom svojom (kao hramom Duha Svetoga), čemu pobožno korišćenje svete vodice itekako doprinosi.

Osvećena vodica za Krsnu slavu sva se upotrebi na spravljanje slavskog kolača i koljiva, a može i da se ostavi malo za piće da svi članovi doma popiju po gugljaj za osvećenje duše i tela.

Mir ti i radost od Gospoda.

Episkop raškoprizrepski
Artemije